Neuroplastičnost – kako se naš mozak mijenja?
Povodom Tjedna mozga donosimo vam tekst o neuroplastičnosti, i otkrivamo na koji je način povezana s učenjem i psihoterapijom. Neuroplastičnost mozga je njegova sposobnost prilagodbe na nova iskustva ili uvjete pri čemu se on reorganizira, adaptira ili mijenja. Iako je kapacitet neuroplastičnost najviše izražen u ranom djetinjstvu, novija su istraživanja potvrdila njezino postojanje i u odrasloj dobi, što je osobito važno nakon oštećenja mozga. Primjerice, osoba koja je doživjela moždani udar i ne može micati jednom stranom tijela, neće nužno ostati nepokretna. Pažljivim i upornim vježbanjem uz pomoć stručnih osoba, njezin će se mozak zahvaljujući neuroplastičnosti reorganizirati i osoba će se moći ponovno moći kretati i vratiti svojim uobičajenim aktivnostima.
Svaki dan u našem mozgu nove živčane stanice nastaju, rastu, međusobno se povezuju i stvaraju nove neuronske mreže. No, drastične promjene ne događaju se same od sebe. Reorganizacija moždanih puteva izravno je povezana s učenjem nove aktivnosti i usavršavanjem postojeće. Primjerice, pijanist koji je svladao tešku skladbu nije to mogao učiniti preko noći, već je marljivo vježbao red po red, sve dok nije došao do željene razine. Tijekom svakog vježbanja aktivirali su se neuroni u određenim mozgovnim područjima, učvršćivala se veza između njih i taj je put postao ‘utaban’. Ista se situacija događa s učenjem bilo koje vještine, jezika ili školskog predmeta, kao i sa stvaranjem navika. Ako svaki dan nakon škole ili posla sjednemo pred televizor pogledati omiljenu seriju, neuronski putevi koji su aktivni za vrijeme te aktivnosti jačat će svakim novim gledanjem i postati otporniji na mijenjanje, zbog čega je teško riješiti se neželjenih navika.
Istraživanja su pokazala kako se određena područja u mozgu mijenjaju kada ljudi uče i prevladavaju izazove. Provjereni način na koji možemo potaknuti neuroplastičnost jest osiguravati bogatu okolinu, odnosno uvjete koji će stimulirati rad mozga. Djeca odrasla u bogatoj okolini (ovdje se ne misli na materijalno bogatstvo) imat će bolje kognitivne, emocionalne i ponašajne sposobnosti kasnije u životu. Bogatu okolinu možemo najjednostavnije zamisliti kao igralište za mozak; to je okolina u kojoj je dijete okruženo s puno različitih podražaja koji stimuliraju različita osjetila Primjerice, knjige, glazba, doticaj s prirodom i razne igre stvaraju prilike za interakciju s tim predmetima i na taj se način dječji mozak, koji je u toj dobi iznimno plastičan, može mijenjati i razvijati. Osim bogate okoline, najbolji način za potaknuti razvoj mozga u odrasloj dobi jest redovno bavljenje fizičkom aktivnosti.
Jedan od novijih nalaza jest i taj da se mozak može mijenjati kao posljedica redovnih odlazaka na psihoterapiju. Time se pokazalo kako je psihoterapija više od ‘pričanje u prazno’ ili bacanja novaca u vjetar. Psihoterapija, ako se provodi pravilno za određenu populaciju, može mijenjati ‘krivo’ utabane neuronske puteve i na taj način dugoročno pomoći osobi. Ovo ipak nije iznenađujuće, jer se na psihoterapiji uče novi obrasci razmišljanja i ponašanja, a znamo da učenje potiče neuroplastičnost 🙂 Iako su ovi nalazi nevjerojatni i obećavajući, ovo je područje tek u povojima i zahtjeva još mnogo budućih istraživanja. Isto tako, treba naglasiti da je danas mnogo različitih psihoterapijskih pravaca, i nisu svi jednako dobro ispitani niti djelotovorni za svaku osobu. Ono što za sada znamo jest da je neuroplastičnost nevjerojatna sposobnost našeg mozga koju svakog dana možemo okrenuti u našu korist učeći neku novu vještinu (primjerice strani jezik, šah ili sviranje instrumenta) ili baveći se fizičkom aktivnosti koja nam je izazovna. Osim toga, ako osjetimo potrebu možemo se obratiti psihologu ili psihoterapeutu koji nam također može pomoći promijeniti ‘utabane’ obrasce razmišljanja i ponašanja. Ako želite pročitati više o tome kako se mozak mijenja preporučamo knjigu Normana Doidgea: The brain that changes itself. Naš je mozak sposoban za nevjerojatne stvari!
Autorica, psihologinja: Nikolina Vukšić
Literatura
Doidge, N. (2008). The brain that changes itself. Penguin Books.
Linden D. E. (2006). How psychotherapy changes the brain–the contribution of functional
neuroimaging. Molecular psychiatry, 11(6), 528–538. https://doi.org/10.1038/sj.mp.4001816